Kaligrafija me oduvijek privlačila, iako se njome nikada nisam sustavno bavio. Volim joj se povremeno posvetiti kada me netko na to potakne, no nedostaje mi prakse, što je vidljivo i na ovom zidu koji sam oslikao (ili opisao? – postoji li takva riječ?).
Riječ je o umjetnosti pisanja koja nadilazi samu funkciju slova, pretvarajući ih u vizualni izraz osobnosti, ritma i koncentracije. U vremenu digitalne komunikacije kaligrafija djeluje gotovo subverzivno, podsjećajući na sporost, strpljenje i promišljenost rukopisa. Svaki potez pera ili kista zahtijeva potpunu prisutnost, što ovu disciplinu čini i oblikom meditacije. Upravo u toj kombinaciji preciznosti i slobode leži njezina trajna privlačnost.
Ravnatelj OŠ Ivana Gundulića zamislio je da bi netko na jedan od zidova ispisao Himnu slobodi. Bome, nije bilo nimalo lako pisati u ovakvoj kosini, ali ide. Najzahtjevniji dio bilo je zacrtavanje paralelnih linija, bez kojih ovakav rad nije moguće izvesti.
Dobar dio roditelja i posjetitelja koji su me zatekli pri poslu nije mogao vjerovati da netko uopće piše na taj način. Kako mi je jedan tata rekao:
„Pa kaj to nisi isprintao na naljepnicu?” E to nije to! To onda nije kaligrafija!
Ovdje se ipak vidi moja ruka ( i kist)! Nadam se da vam se sviđa….
